poezija

za sve vas ljubitelje postmodernizma (u ovom slučaju hrvatskog) evo reprezentativni primjerak, godina 1978, autor Zvonko Maković:


uzmimo za primjer san:


kada se silazi niz stepenice


i misli na smokvu koja je


upravo razlistala i zatim se





sve to mirno prijeđe, taj put


stepeništem, zastane tek na


podestu a izvana nikakva glasa, ništa osim riječi koje nisi htio


izgovoriti; pa se sve, naravno,


ništi: i slike, i riječi i ostane


tek jedan dah, jedan neprijeđeni put


i sve je, baš sve, odjednom:

sad malo prave poezije:



ONA I TI


U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća


Slavko Mihalić
ne mogu sada nać ništa drugo

ja imam jednu dragu, od Dobriše Cesarića

znam je napamet pa ću je napisat a vi zanemarite sitne greškice

te noći sjedeć posve mirno
da ne bih majci u susjednoj sobi
skripanjem stolca u san dirnuo

a kad koja ustrebala mi knjiga
sasvim sam tiho isao po sagu
u svakoj kretnji billa mi je briga
da starcicu ne probudim dragu

i noc je tekla spokojna i nijema
i tad se sjetih da je vise nema.



ova me pjesma uhh

ovu znate, a popularno zvani Tadija preminuo. pogodilo me to. pa eto za sjećanje:


Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna!kaži, što to sja
U tvojim očima

Dugo u noć,u zimsku bijelu noć?

Rastušje, sredinom kolovoza 1931

Evo malo najvećeg velikana našeg; dobri stari Tin

Boju mojeg osmijeha ne poznaju
plava neba, vrpca na kraju vida;
miso spokojnu ne dostižu
slane pučine.

Znaš da ruže plamsaju od topline
cvijeta, boje, mirisa? U radosti
mojoj plamsa jednako od ljepote
BEZBRIŽNA MLADOST.

Milje, prava Milosti vasione!
Sanjo, zar zlatokosa jesi ili
nisi? Meni sveta je tuga, ali
svetija radost................................................................

.................... ......................


preduga je pjesma; ali ono najljepše je rečeno!!

Još malo Ujevićevih stihova!

Danju oči mrače. No u mraku zrače.
Najbolje su oči što nas naoblače
da po tome vedri horizonat svlače.
Vidici su slutnje u smisao sivi
i samo u tajni pravo biće živi.

Oči kažu. Oči kažu da nas boli
i kakve smo čudne duše kad smo goli.

Čemu nije ravan majstor, ni najveći,
oči, zrele oči, to će ravno reći;
plamen kojim starac u grob skori gleda
nehotice vidim već u oku čeda.

Kurđelica je napisao/la:

Još malo Ujevićevih stihova!

Danju oči mrače. No u mraku zrače.
Najbolje su oči što nas naoblače
da po tome vedri horizonat svlače.
Vidici su slutnje u smisao sivi
i samo u tajni pravo biće živi.

Oči kažu. Oči kažu da nas boli
i kakve smo čudne duše kad smo goli.

Čemu nije ravan majstor, ni najveći,
oči, zrele oči, to će ravno reći;
plamen kojim starac u grob skori gleda
nehotice vidim već u oku čeda.

predivno.

sad bi ja nešto stavio ali ne znam napamet, tj. nemogu se sjetit.

imam posla preko glave

bas mi svira odlazak od Tina i Arsena.

predirljiva pjesma.

Divno je proljeće izgubilo svoj miris!

I Vrijeme me guta iz minute u minutu,
Ko golem snijeg sleđen trup do okrutnosti;
S visoka motrim kuglu u njenoj okruglosti,
I skrovište više ne ištem u kolibici.

Lavino, hoćeš li me pomest' u svom padu?


Baudelaire

"ljepota je istina, a istina je ljepota; to je sve
To je sve što znate na zemlji, i sve što treba znati."

John Keats, Oda grčkoj urni

«Beauty is truth, truth beauty,»- that is all

Ye know on earth, and all ye need to know.

On (život) je bajka,
koju priča idiot, puna krika i bijesa,
a ne znači ništa.

W.S
Macbeth

Mother earth
Our Mother, who art in Earth,
Hallowed be Thy name.
Thy kingdom come.
Thy will be done
On us as it is in you.
As you send Thy angels every day,
Send them to us aswell
And forgive us our trespasses
As we forgive those
Who trespass against you.
And lead us not into sickness,
But deliver us from evil,
Because yours is the earth
And the body
And the health
Amen.

o Zemljo Majko
riješi me ovih ispita
tiho i polako..
da na jesen mirno sjednem pod svoju odrinu,
da čisto kročim u narednu sveučilišnu godinu
bez puno muke i truda
to je moja želja luda
lijena sam Zemljo draga, znam..
kad sam djevojka s juga,
zato nemoj da me uhvati tuga.
nek poteknu ocjene prolazne
umjesto tihih suza,
nek osmijeh dočeka kolegije dolazne;
umjesto srcedrapajućeg bluza.
Učini nešto Zemljo, Majko svih muza!

Zemlja majka bit će dobra
i uslišit će svog potomka!

o Majko Prirodo Zemaljska
ova jesen mi nimalo ne laska..
odvlači moje misli s knjiga
u bespuća fiktivna bez ispitnih briga..
a to mi nije cilj, niti mi sad treba
ta privlačna razonoda koja neprestano vreba..
Majko Zemljo vrati moj tihi mir
da završim ovaj ispitni đir,
da se popune prazne strane,
u indeksu, koji čeka te odlučujuće dane.
Zemljo Majko, poslušaj ove strašne riječi,
ova studentica želi ispitna brda pobjedonosno prijeći
da bi na kraju mogla mirno leći.
Zemljo tvrda, znam da želiš da budem uporni borac,
ali molim te, dopusti da sad budem običan tihi knjiški moljac!
To je želja moja, a odluka je tvoja,
Majko svijeta veličanstvenog kroja!!

Kurđelica je napisao/la:

o Majko Prirodo Zemaljska
ova jesen mi nimalo ne laska..
odvlači moje misli s knjiga
u bespuća fiktivna bez ispitnih briga..
a to mi nije cilj, niti mi sad treba
ta privlačna razonoda koja neprestano vreba..
Majko Zemljo vrati moj tihi mir
da završim ovaj ispitni đir,
da se popune prazne strane,
u indeksu, koji čeka te odlučujuće dane.
Zemljo Majko, poslušaj ove strašne riječi,
ova studentica želi ispitna brda pobjedonosno prijeći
da bi na kraju mogla mirno leći.
Zemljo tvrda, znam da želiš da budem uporni borac,
ali molim te, dopusti da sad budem običan tihi knjiški moljac!
To je želja moja, a odluka je tvoja,
Majko svijeta veličanstvenog kroja!!

ljepo ljepo

Još jedno obraćanje Majci Zemlji

Majko Zemljo mila,
čini mi se da si previše pila
zadnjih nekoliko vremenskih milja.
Ne obazireš se na molbe ove,
pustila si da me crne misli ulove.
Sad više ni nade nemam,
niti ikakve volje da ispite spremam.
Da se obratim Vjetru sjajnom?,
da me zaveže za knjige čvrstom lajnom,
dok još nije kasno,
dok nije postalo opasno.
Krajnji je trenutak za promjenu,
a ti nisi poslala ni opomenu.
Pa kako da ja onda učim,
kad samu sebe ovim mislima mučim.
Zato idem na ulicu, savjet pitat ljude mudre,
pustit ću se, pa nek udre gdje udre.
Zato zbogom Zemljo Majko
i nemoj puno žestu piti,
trebat će te još i drugi studenti,
pa budi im od neke koristi,
ja sam pukla, ko kučak bez kosti.
Majko Zemljo budi bez brige,
bit će sve dobro, i bez knjige.

odlična je.

ja sam sad krenuo pisat pozdrav suncu ali sam se sjetio da moram u veliku goricu po ovom nevremenu i muza mi je zalijepila šamarčinu...

bagga.

bolje su mi prve dvije, zabavnije...

imam neki filing da će ih biti još



čudne su te muze, .. nepredvidljive!!

Muzo srca moga, što sanjaš o sjaju,
Hočeš li, kad zimske vjetrine zahuje,
Za mećava noćnih dok tjeskobe traju,
Naći topli kutak, zaklon od oluje?

Pa dok mrak kroz kapke mrazne zrake baca,
Zar na njima kaniš grudi ogrijati?
Kad te slabost svlada, gladnu, bez novaca,
Ni vedro ti nebo neće zlata dati.

I zato ćeš morat za komadić kruha
Kadom lažno slavit slast rajskog blaženstva,
Te Deume pjevat bez pobožna duha.

Il zatravit srca čarom svoga ženstva,
Pa smijehom, u kojem buja slutnja plača,
Izazivat grohot prostih udvarača.

(Prodajna Muza, Baudelaire)

"bježati treba,
bježati iza uglova i zatvoriti se na posljednjim katovima,
jer će srž šume prodrijeti kroz napukline,
da ostavi u vašem mesu lagan trag pomračine
i lažnu tugu izblijedjele rukavice i kemijske ruže"

Kralj Harlema; Frederico Garcia Lorca,

Puna pepeljara, gluho doba noci,
Osjecam dah đavola na licu,
Trzam, skacem, vrtim, bjezim nista ne pomaze,
Shvacam, to je samo san:bounce:

Copyrighted by..................................Motičina:oops:

Motičina pjesnička duša , pa ko bi to reko!!!

gotovo je, nema više
isparile riječi ovdje zapisane;
nema društva, nema foruma,
nomadska im duša tijelo obuzela!
u potrazi za novim domom, novim krovom..
ispaše nove čekaju umove, nekad aktivne ovdje..
pošla sam i ja; dalje.,
al nostalgija me ponekad vuče u pustopoljine ove,
da bacim misao u prošlost..
jedan život; nekad i sad..
vremeplov i odbačeni trenutak..
al nostalgija vuče... za RUKAVE CRNE...
stari kožnjak na otpad.. i jedan veliki, veliki pozdrav..
pozdrav.. i pozdrav..